"Burnout je bio moj blagoslov — naučio me da sam puno više od svog posla."

Ja sam Andreja Rambrot Malenica, karijerni i poslovni coach, poduzetnica. Za poduzetništvo sam se odlučila prije nekih 10 godina, prvenstveno jer nisam bila zadovoljna s poslovnim uvjetima koji su mi se tada nudili. Tada sam pokrenula marketinšku agenciju Pisalica, koja i danas uspješno posluje. U međuvremenu sam kreirala još nekoliko više i manje uspješnih projekata, a posljednje dvije godine intenzivno se bavim coachingom.

Prema mom iskustvu ravnoteža se najčešće lomi u našim ulogama koje nosimo kroz život. Naše bake i prabake jasno su znale koje su njihove uloge. Bile su prije svega domaćice. Odgajale su naravno i djecu, no budimo realni, više ih je odgajalo „selo", odnosno zajednica. Ne osporavam da je takav način života također bio zahtjevan, ali recimo da je nekakva obiteljska hijerarhija bila jače izražena i točno se znalo čija je koja uloga.

Danas, nekih 80-ak godina kasnije, stvari su bitno drugačije. Danas su žene preuzele i tu karijernu, vrlo izraženu ulogu. Stres je također bio drugačiji. Nije se očekivalo od vas da ste stalno dostupni, nije bilo mobitela, TV je tek dolazio u kućanstva. Ljudi su se generalno više družili pa je postojala i jača podrška „sa strane".

Danas kad ste stalno dostupni i pod svim tim „moranjima", onima koji ne znaju povući granice najčešće ostaju tek atomi snage za bliske odnose pa zapravo nesvjesno bježe od njih i na taj način se otuđuju, a onda postaju i usamljeniji.

Nažalost jesam. Kada sam krenula u poduzetništvo, posao je brzo krenuo rasti. Došlo je do potrebe za zapošljavanjima, a ja kao mlada i još zelena poduzetnica nisam se najbolje snašla u svim tim ulogama. Često sam stavljala tuđe interese ispred svojih, što je dovelo do kroničnog iscrpljivanja i burnouta.

Naravno da postoji. Kroničnu iscrpljenost možemo prepoznati po tome da koliko god odmarali i spavali, vi se jednostavno ne odmorite. Također, neki od češćih pokazatelja su i magla u glavi, bolovi u tijelu čiji uzrok ne možete potvrditi dijagnozama, cinizam prema poslu i životu općenito, potreba za bijegom od ljudi, manjak interesa prema aktivnostima koje su vas prije veselile.

Međutim, kada je osoba u tom začaranom krugu, najčešće to ne vidi kod sebe, njoj je to postalo novo normalno stanje. I tu je zapravo jako važno da vam netko izvana skrene pozornost na to. Jer ako vi ne stanete, tijelo će vam početi otkazivati suradnju i ono će vas prisiliti da se zaustavite.

Problem kod burnouta je u tome što duže vrijeme živite za jednu ulogu. Zamislite si svoj identitet kao špil karata — neke ste dobili tijekom života (kćer/sin, sestra/brat, žena…), a neke ste sami kreirali (majka/otac, supruga/suprug, prijateljica/prijatelj, poduzetnica/poduzetnik, kreativka/kreativac, sportašica/sportaš…). Na primjer, ako ste duže vrijeme samo u poslu (ili samo u njegovanju potrebitog člana obitelji), ta vaša uloga je kao da ste iz špila izvukli jednu kartu i samo se njome bavite.

No vi ne možete biti samo jedno, jer svatko od nas je potpun tek u odnosima. Kada zbog stresa ostanete bez energije, prva na udaru je partnerska intima. To nije samo pitanje fizičkog umora — to je gubitak kapaciteta za emocionalnu ranjivost i bliskost.

Umjesto da partneru otvorite srce, vi se povlačite u izolaciju jer nemate snage ni za razgovor, a kamoli za seksualnost ili duboku povezanost. Desocijalizacija i otuđenje smanjuju vaš prostor da budete istinski viđeni, što dovodi do usamljenosti unutar veze.

Usudila bih se reći da je u pozadini najčešće osjećaj nedovoljnosti, zbog kojeg su završili u kroničnom stresu i besmislu. Žale se na loše međuljudske odnose u poduzećima, na to da ih drugi iskorištavaju, na to da rade puno, a nisu došli do promaknuća, na niska primanja, na to da ih se ne vidi i ne vrednuje na poslu.

Nažalost, najčešće nisu svjesni da su se u sve te pozicije doveli sami svojim odabirima. Svim tim situacijama mogli su reći ne, no u tome ih je spriječio duboko ukorijenjeni strah — od propuštanja, od odbacivanja, od toga da nisu vrijedni.

Pa čak kada i postignu odlične rezultate, ne osjećaju zadovoljštinu. Zašto? Zato što su godinama „trčali" za ciljevima koji su im nametnuti odgojem i okolinom, medijima također, društvenim mrežama — a nisu se na tom putu pitali što je njima zaista važno i što im srce govori da bi trebali napraviti sa svojim životom.

Apsolutno! Svaka kriza je nova prilika, pa tako i burnout. Mogu vam dati primjer iz svog života. Sada je prošlo nekih četiri godine od mog burnouta. U trenutku kada sam shvatila da sam u krizi bilo mi je grozno, raspao se sav moj identitet, bilo je vrlo bolno i psihički i fizički.

No četiri godine kasnije smatram da je burnout bio moj blagoslov. Više slušam sebe i sebi sam važnija sada nego ikad prije. Shvatila sam da je posao samo dio mog života i da sam ja puno više od samog posla. Vrijedim i kroz druge uloge, na primjer, kao majka i kreativka. Manje radim, ali pametnije. Više uživam u jednostavnim stvarima i puno sam manje na autopilotu.

Najiskrenije moguće — da potraži pomoć dok to stanje nije postalo ekstrem. I da tu pomoć potraži kod osoba koje razumiju njegovo stanje, a ne nužno kod osoba koje su iz prijateljskih ili obiteljskih odnosa.

Kod mene su se počele stvari mijenjati kada sam krenula raditi sa svojim coachem, a kasnije i psihoterapeutkinjom. Stručni ljudi izvježbani su da vam skrenu pozornost tamo gdje treba. Da vas nauče kako da sami procesuirate emocije, a s vremenom da radite drugačije i očvrsnete tamo gdje ste najslabiji.

Posljednjih godina probala sam puno raznih alata i kod mene i dalje najbolje rezultate donosi somatsko drhtanje ili takozvano trešenje. To je prirodni odgovor tijela na stres i traumu.

Ako ste nekad gledali dokumentarac kako lav napada impalu, mogli ste vidjeti da se životinja prvo pravila mrtva, a kada je lav otišao ona se neko vrijeme tresla, pa skočila na noge i otišla. To ciljano izazivanje drhtanja pomaže tijelu da izbaci višak adrenalina i kortizola, smanjujući napetost u mišićima i živčanom sustavu.

Postoji jednostavna verzija: najprije krenite tresti šake, pa ruke, pa stopala, noge i na kraju cijelo tijelo. Radite to 2–3 minute i preporodit ćete se.

Važna napomena: nije svako stanje iscrpljenosti isto. Ako vas je stres pogodio toliko da doslovno ne možete ustati iz kreveta, to može ukazivati na ozbiljan fizički kolaps ili tešku depresiju. U tom slučaju primarni savjet je hitno potražiti liječničku pomoć.

Moj savjet je da se prema sebi odnosite holistički. Vi ste cjelovito biće „izgrađeno" od tjelesnog, emotivnog i duhovnog. Smatram da je važno pozornost posvećivati baš svakom tom dijelu da bismo bili zadovoljni i ispunjeni.

Ako tražite iskrenost, empatiju, podršku, savjet, ako tražite svoje pleme koje će vam pokazati da se može i drugačije, onda dođite. Ovo je jedna od rijetkih konferencija bez „bullshita". Govornici pričaju iz vlastitog iskustva, bez uljepšavanja, ali s velikom svrhom — da nam svima bude bolje.